Dočekati taj izlazak bio je pravi izazov. Svakodnevna pitanja kad idemo na terensku nastavu brzo su po stranu spremila sve one silne šetnje do wc-a ili čežnje za tjelesnim u dvorani koja je taj dan zbog strogih epidemioloških mjera pripadala samo sedmim razredima.

Stoga ne čudi puno spoznaja da su najgore prošli upravo maleni učenici kojima su pojmovi terenske nastave, odlaska u kino, kazalište ili neku izložbu potpuna nepoznanica dok im obična igra u gradskom parku u društvu svojih vršnjaka na lica izvlači ono najvrijednije, iskrene osmijehe i uzvike oduševljenja. Odjednom su na red došle stare igre „ Hvatale; U kolo; Bojice; Pršuti…“ , i još niz drugih čija su moderna imena ali stara pravila u trenutcima dječji razdraganosti poput munja izlijetale iz malih mudrih glavica.

Izlazak je organiziran kao uvodni sat prirode i društva prije obrade nastavne jedinice „Moje mjesto“, a pričati i učiti o Solinu, a da prethodno ne posjetiš barem neke njegove kulturne, javne i društvene ljepote uistinu ne bi imalo potpunog smisla. Tako smo mi krenuvši u laganu šetnju vidjeli Policijsku postaju, Gradsku knjižnicu, Teatrin, Javnu ustanovu u kulturi Zvonimir, crkvu Gospe od otoka, grob don Lovre Katića, baziliku Svete obitelji, Poštu i zgradu Gradske uprave. Putem smo ponavljali pravila ponašanja u prometu i zaključili kako Solin ima jako puno pješačkih prijelaza i nogostupa pa je sigurnost djece koja poštuju prometna pravila u našem gradu na vrlo visokom nivou.

Spustivši se u strogi centar grada ponosno smo prešli mostom preko rijeke Jadro i osmijesima pozdravili jata patkica koje su bezbrižno plutale površinom rijeke, upijajući zrake toplog sunca koje je tog dana grlilo naš grad. Iz daljine nas je pozdravljao neugodan, kreštavi glas umišljenog pauna koji je svu svoju raskoš pokazao rastvorivši svoj šareni rep na kojem su se razlijevale sve boje sunčevog spektra s blagom primjesom zlaćanog sunca koje se ljeskalo na nemirnoj lepezi paunova repa. Napunjeni dodatnom pozitivnom energijom svratili smo na grob don Lovri Katiću, čovjeku čije ime danas s ponosno nosi naša škola. I paun nas je pratio dok smo u tišini obilazili grob te svojim mu pogledom tiho zahvalili za sve vrijednosti koje nam je ostavio u nasljedstvo.

Već polako umorni, ispunjeni novim znanjima uputili smo se do zgrade Pošte gdje smo utvrdili kako je vrijeme modernizacije razmjenu pisama gotovo bacilo u zaborav. Jedan učenik ispričao nam je kako su njegovi baka i djed davno, prije vjenčanja bili prijatelji koji su studirali u različitim gradovima, a komunikaciju su održavali gotovo svakodnevnom razmjenom pisama koja su ih dočekivala u sandučićima ispred studentskih domova. Danas su i oni zaboravili na pisma i vješto barataju mobitelima, a pošta im samo služi za platit račune, potrošit mirovine i ispraznit novčanike😊

Na povratku prema školi susreli smo gradonačelnika Dalibora Ninčevića s kojim smo kratko popričali i zajedno se fotografirali, a on nas je pozvao da mu dođemo u posjet kako bi nam pokazao svoje radno mjesto i sve obaveze koje svakodnevno mora ispuniti kako bi naš grad ostao ovako lijep i uredan „Grad prijatelj djece“.

Terensku nastavu završili smo starim igrama u gradskom parku, gdje smo izvukli i posljednje atome snage kako bi ovaj poseban dan terenske nastave urezali u svoja pamćenja kao lijepu uspomenu prve nastave u prirodu u školovanju malenih prvašića.

 Fotografije                                                                                                                                             učiteljica Ivana Sedlar